Prava frka izbila je nešto kasnije kada su doktori, za jednog njegova posjeta bolnici, upitali Svilenog da li da isključe aparate, jer da nije izvjesno hoće li se Zmaj ikada oporaviti i da je ustvari mrtav. Jebali su ih državni proračun i socijalno, koje nije željelo gubiti na izgubljenim slučajevima. Očito, tvrdi kapitalizam ušel je na široka vrata i u medicinu. Nažalost, ni tu više nije bilo mjesta za slučajeve s ljudskim likom pa smo potražili drugo rješenje. Našli smo ga u nekoj novoj privatnoj bolnici u Krapinskim Toplicama. Ondje su pristali za lovu držati Zmaja na aparatima koliko god smo to u stanju plaćati. A bili smo. Grunjo kao pomoćnik i Plemeniti kao šef uspješno su vodili Zmajevu birtiju, koja je donosila novce za svašta, pa tako i za njegove aparate. Tak bi svaka dva tjedna odlazili u Krapinske s naramkom love. Ako bi se usput zapili, dali bi doktorima ono kaj je ostalo, a onda bi Svileni ili Knez drugoga dana odnijeli ostatak. Bili su to baš fora izleti u srce Hrvatskoga zagorja. Nakon nekog vremena već smo bili u stanju i žmirećki nacrtati vinsku kartu toga kraja.
Našeg frenda bolničari su držali urednoga. Brijali su ga i kupali, klopao je kroz neku cjevčicu, ali je bil živ i to nam je bilo važno. Postal je predmet kulta na svoj način, posebno zato kaj bi ponekad netko od nas pokaral i koju Slovenku koja je išla na vikend u Zagorje da popravi gene. Tak je ponekad Zmaj na naše društvance djeloval kao da je živ, odnosno kao da ni bolestan. Kak god bilo, šanse da dojde sebi bile su male, iako su liječnici rekli da u takvim slučajevima nema pravila. Kako smo uvijek bili protiv svih pravila, to nas nije mnogo jebalo. Zmaj je, eto, i dalje živio s nama.
Došlo je proljeće, a naši ekipni izleti u Zagorje postajali su sve duži. Već se išlo na vikend, na dva dana, naravno na Zmajev trošak i sve veselije. Padale su ideje da bismo trebali povesti i neke pice, kakti da imamo nekaj pri ruci, a ne samo Zagorke ili zalutale radodajne Slovenke. Svileni je prvi bio protiv toga jer je tvrdio da lovac uvijek mora naći svoj plijen na terenu te da su i praljudi karali komade koje su zatekli na teritoriju koji su netom osvojili. Negdje u travnju, mislim baš na dan one bijedne i ni po čemu nezavisne države, zazvoni mi telefon.
- Bok, Maks. Ovdje Morana, da li me se sjećaš? – upita mili ženski glas s druge strane žice.
- Istina je da mi je trebalo malo vremena – rekoh iskreno, a onda se prisjetih da je to ona posljednja velika Zmajeva ljubav. – Bok, Morana. Kaj je tebe natjeralo na ovaj poziv?
- Pa znaš kaj! Već nekoliko mjeseci zovem Zmaja, i na mobitel i doma i u birtiju, ali se nikak ne javlja. Pa sada, da li ti znaš di je on? – upita ona, očito neupućena u događaje i Zmajevo stanje.
- Zmaj je već mjesecima na odmoru u Zagorju – rekoh nemajući srca priznati istinu.
- Pa daj mi broj da ga zvrcnem – oduševljeno zacvrkuće Morana.
- On tam nema telefon. – Nisam baš bil vješt u muljanju.
- Kaj se oženil? – upita ona preneraženo.
- Ma kakvi. Samo se odmara – objasnih.
- Kak da onda dojdem do njega? – upita ona.
- Pa pođi s nama u nedjelju da ga posjetimo – predložih jer mi se to učinilo mnogo jednostavnije nego sve skupa objašnjavati.
Odmah sam nazval Svilenog i rekel mu o čem se dela. On se počne zajebavati kako bi joj možda bilo bolje da nas traži da je otpeljamo u neki samostan, no na kraju smo se ipak dogovorili da je u nedjelju otpeljamo k Zmaju. Tog je prijepodneva pokupih pa krenusmo prema Toplicama. Frendovi su u početku nešto kak gunđali, ali ipak im je pasalo da imaju među sobom tako zgodnog i dugonogog komada. Baš kada smo stigli u bolnicu, u sobu uđoše dva bolničara i rekoše kak sada ne možemo k Zmaju jer ga moraju oprati.
- Kaj se nemre sam? – upita me Morana, očito potresena.
- Ne, dušo, on ti je jako bolestan – rekoh joj, iako sam znal da je to neće utješiti.
- Ja bum ga oprala – reče ona i uze od bolničara vlažne i suhe ručnike pa nestane iza zastora i zajeca kada ga ugleda.
- Jesi li dobro? – upitah, dok su dečki posjedali po stolicama i napravili ozbiljna lica.
- Ma, užas – reče ona brišući suze. – Sad ću ja doći k sebi!
Otkrila je Zmaja, koji je gol ležao ispod plahte, pa ga je stala prati vlažnim ručnikom, iako je bila sva zdvojna i potresena. Ipak, vidjelo se da sve to dela nekak nježno i s ljubavlju. Prvo mu opere noge, a onda i trbuh. Tada mu primi karu pa mu ručnikom obriše jaja. Kurac, kaj ga je držala u ruci, odjednom stade rasti. Nadimal se i krutil brzinom koju nitko ne bi očekival od invalida. Morana samo razrogači oči i jače stisne kurčinu.
- Sve, sveee, sveeeee! – potiho zabrunda Zmaj u postelji.
- Sve? Kaj sve? Kaj, dragi? – upita ga Morana.
- Jeeebatiii! Sve vas treba jebati! – konačno se skulira pa promumlja Zmaj. Potom otvori oči, a cerek mu razdvoji usnice.
(Pročitajte sve u urbanom romanu Marijana Grakalića "U pandžama pohotnog Zmaja", Area, Zagreb)
Nema komentara:
Objavi komentar